BOTOKS SKRIVA PSIHOPATE Čuveni FBI ekspert otkriva kako prepoznati čudovišta u ljudskom obliku
Dok filmska industrija i tabloidne priče godinama kreiraju stereotip o psihopati kao o ekscentričnom samotnjaku, istina je daleko mračnija i, što je najgore, nevidljiva.
Prema rečima priznatog bihevioralnog profajlera Čejsa Hjuza, čak 50 najobučenijih profesionalaca na svetu bilo bi 99% neprecizno u predviđanju ko je psihopata, a ko nije. Njegova uznemirujuća i detaljna analiza, predstavljena je u videu „Znak psihopate koji svi propuštaju“ na popularnom Jutjub kanalu „MarcTheBeginning”.
FBI ekspert Čejs Hjuz tvrdi da je jedini pouzdan detektor – vaš urođeni strah. On naglašava da ne postoje „crvene zastavice“ koje bi funkcionisale. Prava horor priča počinje tek nakon što se zločin dogodi. On opisuje psihopatu kao „divlje stvorenje koje gleda na ljudsko biće isto kao na bacanje papirne čaše“.
Njihovo odsustvo empatije i osećanja tera ih da „ljudske emocije, izraze lica i reči pamte kao slike za ispit“ kako bi preživeli i, što je ključno, „popeli se na vrh liderstva“ u današnjem svetu.
Fizički, Hjuz primećuje da takvi ljudi često nemaju puno bora, odnosno urezivanja na licu, što naziva „facijalno urezivanje“.
„Vidite psihopatu – prazno čelo. Izgleda kao botoks jer su ceo život proveli bez empatije i emocija. Takođe, njihov nedostatak osećaja često dovodi do ‘nedostatka afekta’ ili neprikladnog odgovora, poput slučajnog smejanja kada čuju tužnu vest, jer su pokušali da odglume adekvatnu emociju i pogrešili su u tajmingu”, objašnjava.
Analitička priča Čejsa Hjuza, koja zvuči kao scena iz najjezivijeg kriminalističkog romana, pruža zastrašujući uvid u um čistog psihopate. On opisuje muškarca koji je, idući po takose, svedočio saobraćajnoj nesreći u kojoj majka vrišti držeći mrtvo dete.
Dok je zurio u scenu, unutrašnji monolog psihopate bio je: „Mislim da želim zelenu salatu. Staviću zelenu salatu na takose, možda malo pavlake.”
Ali pravi šok dolazi kasnije te noći – psihopata se gleda u ogledalo u kupatilu i vežba sve te izraze lica ljudi koje je video u saobraćajki. Ova zastrašujuća vežba oponašanja emocija koje ne oseća otkriva da je empatija zaista nepostojeća.
S obzirom na to da se psihopate ne mogu izlečiti (terapija ih uči „kako da lažiraju svoj put ka normalnom životu“), Čejs Hjuz nudi dva ključna pravila za preživljavanje svakog susreta sa psihopatom. Potpuna smirenost: budite smireniji od te osobe u svakoj interakciji i nikada ne dozvolite da sukob eskalira. Apsolutna nereaktivnost: čak i na najšokantnije izjave, vaše obrve ne smeju da se podignu. Psihopate žive od emocionalnih reakcija, a apsolutna nereaktivnost šalje im poruku: „Ovde za mene nema plena“.
Hjuz upozorava: nikada ne ulazite u igru hijerarhije („Jesam li ja iznad njih?“), jer vas to čini ranjivim na manipulaciju. Ključ je u internom, ličnom držanju.
Ono što je najbolji signal je taj „mali osećaj da nešto nije u redu“ koji mnogi ljudi namerno ignorišu.
„Dobijamo taj osećaj ali mnogi ljudi ga ignorišu jer je psihopata stvorio toliko dopamina u njihovom mozgu kroz razgovor koji je poput droge. On se oseća 'apsolutno fantastično', ali vas ostavlja iscrpljene, sa potrebom da se vratite tom izvoru da biste se ponovo osećali dobro. To je emocionalni virus”.
Hjuz podseća da je ovo signal našeg pretka koji čuči u mozgu i koji je evoluirao da detektuje opasnost.
Čejs Hjuz iznosi šokantnu tezu: veliki gradovi ne samo da privlače psihopate, nego i „pomažu u njihovoj proizvodnji“. On koristi koncept efekta posmatrača (Bajsterd efekat) kao dokaz da se psihopatsko ponašanje normalizuje u velikoj metropoli. Efekat posmatrača (Bajsterd efekat) nastaje kada ljudi stoje, slikaju ili snimaju nečiju nesreću (na primer, osobu izbodenu nožem), jer su svi ubeđeni da će „neko drugi pozvati hitnu pomoć“.
U plemenu od 150 ljudi, empatija bi sprečila čoveka da gleda kako nekoga ubadaju. Međutim, u Njujorku, gde je broj ljudi ogroman, naš mozak „nema kapacitet za empatiju za toliko ljudi, pa se ona isključuje“. Ponašanje pasivnog posmatrača postaje „ponašanje psihopata“.
Na kraju, Hjuz sumira i uzroke, citirajući bivšeg FBI profajlera Džima Klimentea: „Genetika puni pištolj. Ličnost i psihologija nišane. Životna iskustva povlače obarač.“
Zaključak Čejsa Hjuza je jasan i hladan poziv na buđenje: „Vaša empatija, vaša ljudskost je vaša najveća prednost... Zaštitite je, verujte joj i zapamtite: čudovišta se ne kriju uvek ispod kreveta. Ponekad se s vama rukuju.“
Ignorisanje tog „čudnog osećaja da nešto nije u redu“ može biti najopasnija odluka koju ćete ikad doneti.
dr Goran Dejanović