GDE SE KOMŠIJE JOŠ UVEK POZNAJU PO IMENU:
(VIDEO) DOBILI OD DRŽAVE 10.000 EVRA I OD STARE KUĆE, ZARASLE U KOROV, STVORILI SVOJ DOM IZ SNOVA: Ovo je priča mladog para, Aleksandre i Nemanje iz Nadalja
U mirnoj ulici Dr Lazara Rakića u Nadalju, tamo gde se komšije još uvek poznaju po imenu, a deca bezbrižno trče dvorištima, svoju životnu priču ispisuju dvadesettrogodišnji Aleksandra i Nemanja Ikić.
Mladi, odlučni i puni vere, imali su jednu želju, da se skuće i započnu zajednički život. I baš kada su „zagrizli” u potrazi za svojim domom, Ministarstvo za brigu o selu raspisalo je konkurs za kupovinu kuće na selu, i tako je ovaj mladi bračni par stigao korak bliže ostvarenju svog sna.
– Aleksandra i ja smo zajedno oko četiri godine. Živeli smo zajedno u Bečeju, ali želja za sopstvenim prostorom, vremenom je postajala sve jača – priča Nemanja.
Potraga za kućom kažu, nije bila laka. Cene su poslednjih godina porasle, čak i na selu. Dve godine su, kako kažu, tapkali u mestu, a onda se pojavila kuća u Nadalju, zarasla u korov, zaboravljena desetak godina, gotovo nevidljiva iza divljeg rastinja. Aleksandra kaže da je i sama odrasla u Nadalju, te je bilo prirodno da i njeno dete odrasta baš u njenom rodnom kraju.
– Oduvek sam hteo da živim na selu. Nadalj mi se baš iz tih razloga svideo, mirno je i tiho. Prikupili smo papire, konkurisali i nakon četiri meseca stigla je vest da smo prošli, iako sam iskreno mislio da je to nemoguće. Država nam je ipak odobrila maksimalnih 10.000 evra, dodali smo ostatak i krenuli u adaptaciju – priča Nemanja.
Kada su prvi put ušli u dvorište, zatekli su prizor koji nije obećavao. Vrata se nisu videla od rastinja, fasada je bila obrasla, terasa zauzeta korovom koji se širio čak do plafona. Aleksandri se nije svidela na prvi pogled. Bila je trudna, rok za porođaj se bližio, živeli su kao podstanari. I ona priznaje da je u početku gajila sumnje.
– Bila sam sigurna da nećemo sve stići da uradimo pre nego što Relja dođe na svet. Delovalo je kao nemoguć zadatak – priča Aleksandra.
Adaptacija je trajala oko osam meseci. Svaki dan. Bez plaćenih majstora. Sve su sami radili, a u pomoć su im pritekli kum i Aleksandrin otac. Od struje, preko gipsa, do završnih radova.
– Kuća ima 130 kvadrata, a zidovi su debeli čak 80 centimetara i od prirodnih je materijala, takozvana nabijača. Iako je malter bio oderan, a unutrašnjost zapuštena, konstrukcija je bila zdrava – kaže Nemanja.
Iz dvorišta je uklonjeno više od 100 kubika bagrema. Deo drveta poklonili su komšijama za ogrev, jer se oni greju na gas.
– Selo je socijalnije za decu. Kao mali sam jedva čekao da idem kod babe i dede. Svi smo bili napolju, igrali se, družili. To želim i za svog sina – ističe Nemanja.
-U komšiluku ima mnogo dece, pa će Relja imati društvo. A veliki plac pruža mogućnost za baštu, voće, povrće, pa čak i malu stočarsku proizvodnju u budućnosti. Mladima poručujemo da se ne plaše. Cifre jesu velike, ali svaka pomoć znači. Ne bojte se papirologije. Ništa nije strašno, a kada ste zajedno, sve je lakše.
Ikići su uložili mnogo više od novca. Uložili su veru, rad i ljubav. Zato njihova kuća nije samo obnovljena građevina, već dokaz da se snovi, uz volju i zajedništvo, zaista mogu ostvariti.
Zabranjeno je preuzimanje teksta ili dela teksta bez navođenja autora i naše medijske kuće, u vidu živog linka koji vodi ka originalnom sadržaju. Svako kršenje ovog pravila tretiraće se kao povreda autorskih prava.