BICIKLOM KROZ VOJVODINU: Lovćenac (2) – U njemu i danas živi priča o Švabama i Crnogorcima
U Ulici Đure Strugara na broju 31 nalazi se Muzej Sekić, koji su 2015. svečano otvorili tim Udruženja Nemaca „Gerhard” iz Sombora zajedno sa predstavnicima Nemačkog nacionalnog saveta.
Muzej je plod je saradnje između Muzeja Vojvodine, Centralnog muzeja Podunavskih Švaba u Ulmu i porodice Ajzele ispred Zavičajne zajednice mesta Lovćenac–Feketić.
Muzej govori o životu Nemaca u ovom selu od doseljavanja sredinom 18. veka do Logora Sekić na kraju Drugog svetskog rata. Među brojnim fotografijama i mapama vidimo prizor bogatog svinjokolja iz 1932. godine, seoske devojke obučene po poslednjoj art deko modi iz dvadesetih, ušorene kuće, izgled nekadašnje protestantske crkve koja je posle Drugog svetskog rata srušena...
Logor za Nemce u Sekiću je osnovan na zahtev Odeljenja za zaštitu naroda (OZN) koji je i kontrolisao Sekić od 17. novembra 1944. sve do preuzimanja vlasti od strane Komande sela, ili u punom nazivu Komande sela pod naročitim režimom), kada je čitavo selo pretvoreno u logor.
Gotovo sve kuće (oko 1.000) namenjene su za smeštaj Nemaca, u kojima se skućilo i do preko 6.500 lica, koliko je i iznosio najveći broj logoraša. Pored domaćih, sekićkih Švaba, koje su se našle zatočene u svom selu još od 19. oktobra 1944. godine, u logor su pristizali i drugi, iz okoline, Bačke Topole, Subotice.
Po popisu iz 1951. u Vojvodini su živela još 26.294 državljanina nemačke narodnosti
Sva nemačka mesta u Jugoslaviji evakuisana su organizovano po posebnim planovima, tako da su nakon izbegličkog talasa u Vojvodini ostali mahom starci, žene i deca. Kako je odluka za evakuaciju u Sekić došla kasnije, tek 18. oktobra, kada se već našao u potpunom okruženju partizana i Crvene armije – žene, deca i starci su u tom trenutku i činili gotovo sve stanovnike Sekića.
Po delimično sačuvanim spiskovima tada se 2.199 Sekićana – Nemaca zateklo u selu koje će ubrzo biti pretvoreno u logor, pod komandom Vojne uprave Vojvodine. Popuna logora se nastavila i u narednom periodu. Na poimeničnom spisku, u kome je za svakog naveden i broj glavne knjige, evidencija je zaključena sa brojem 8.588.
Logor je imao svoju bolnicu u kojoj su radili logoraši, jedan lekar, tri babice i bolničarka. Nešto kasnije (13.11.1945) u sekićku bolnicu upućeni su i Nemci, ratni zarobljenici, koji su radili u Ruskoj bolnici. Sve vreme logoraši su bili bez kontakta sa spoljnim svetom. Dnevno su prebrojavani i evidentirani za poštedu, uz lekarsko uverenje. Tako je prema jednoj evidenciji s kraja septembra 1945. bilo 6.330 logoraša, i to: dece 1.959, starih 2.002, bolesnih 319, sposobnih za rad 2.050.
U Sekić je po planu kolonizacije doseljeno oko 1.000 porodica iz Crne Gore, koji su 1947. naselju dali novo ime, u skladu sa svojim poreklom – Lovćenac
Od septembra 1945. godine veći deo logoraša prebačen je na rad u Kruševlje, kraj Sombora (gde je takođe bio logor), a preostali logoraši zaposleni su u Sekiću. Oni su obavljali poljoprivredne radove, berbu suncokreta i grožđa.
Iseljavanje logora počelo je 3. oktobra 1945. godine, na osnovu naredbe šefa odseka za logore pri Glavnom NOO Vojvodine, Stevana Varge, i nastavljeno je i narednih meseci sve do septembra 1946, kako bi se obezbedilo mesto za prihvat pridošlih kolonista iz drugih delova Jugoslavije (za koje su bila predviđena napuštena i konfiskovana imanja i kuće sekićkih Nemaca).
U Sekić je po planu kolonizacije doseljeno oko 1.000 porodica iz Crne Gore, koji su 1947. naselju dali novo ime, u skladu sa svojim poreklom – Lovćenac.
Civilni logor iz Sekića konačno je prestao je sa radom septembra 1946. godine, kada je ostatak logoraša prebačen u predgrađe Subotice u Čantavirsku ulicu. I ostali logori za Nemce u Vojvodini konačno su raspušteni do kraja 1948. godine, kada su Nemci, njih ukupno 24.491, dobili jugoslovensko državljanstvo, dok su ostali podneli molbe za iseljavanje u Nemačku. Po popisu iz 1951. u Vojvodini su živela još 26.294 državljanina nemačke narodnosti.
Pored lepo održavanog spomenika poginulima u Prvom svetskom ratu na ulazu u selo iz pravca Malog Iđoša o kojem sam pisao prošle nedelje, na nekadašnje stanovnike ovog sela podseća i veliki broj lepo očuvanih švapskih kuća. Vlasnik jedne od njih je bio duhovit i iznad kapije postavio natpis: Crnogorsko-švapska kuća.
U trećem i poslednjem nastavku priče o Lovćencu čitajte o spomenicima i parku u centru sela, kao i staroj Železničkoj stanici koja više nije u upotrebi.
Robert Čoban