SVAKA TREĆA VRSTA SRBIJE ŽIVI NA FRUŠKOJ GORI Planina "ogledalo" geološke prošlosti i dom brojne flore i faune
Fruška gora je pre oko 90 miliona godina bila ostrvo „zarobljeno” u Panonskom moru, a danas je usamljena vojvođanska lepotica planinskog tipa, i predstavlja „ogledalo” geološke prošlosti, zahvaljujući brojnim nalazištima bogate i specifične fosilne flore i faune.
Ova neprocenjiva izolovana geomorfološka celina koja krasi južni obod Panonske nizije i pre sticanja titule Nacionalnog parka bila je prepoznata kao područje od izuzetnog značaja od strane stanovništva nakon Drugog svetskog rata, te su, u želji da sačuvaju potencijal jedine planine u Vojvodini, ovo područje proglasili za Narodno izletište 1946. godine, da bi 1960. ponelo titulu Nacionalnog parka. S obzirom na to da je ovo jedini Nacionalni park u Vojvodini, a ujedno je i najstariji u Srbiji, logično je da se nađe u okviru „Dnevnikovog” ekološkog projekta o zaštićenim prirodnim dobrima koje baštinimo u Pokrajini.
Suštinska vrednost ovog područja je velika raznovrsnost biodiverziteta, a kako je za „Dnevnik” objasnio biolog u NP „Fruška gora” Dragiša Savić, ova prirodna „gromada” u ravnici ide na svega 500 metara nadmorske visine, ali je dom za 1.500 biljnih vrsta.
– Ako uzmemo u obzir da u Srbiji ima više od 4.000 vrsta biljaka, znači da svaka treća vrsta Srbije živi baš na Fruškoj gori, a mnoge od njih su na listi prirodnih retkosti. Istakao bih činjenicu da je na ovoj planini dom našlo čak 30 vrsta orhideja. Fruška gora je u pojasu listopadnih šuma, jer je za život četinara potrebno ipak više od 1.000 metara nadmorske visine. Samo jedna vrsta četinara ima ovde svoj prirodni habitat, a to je kleka i ona ne pravi šume, već se radi o pojedinačnim stablima. Šume su uglavnom dvodominantne do polidominantne, odnosno rasprostranjene su hrastovo – grabova i bukovo – lipova šuma. Karakteristika naših šuma za razliku od većeg dela Evrope , jeste mnoštvo različitih vrsta drveća, na relativno malom prostoru. Na ovoj planini raste oko 50 drvenastih vrsta, čak osam vrsta hrastova, zatim grab, javor, jasen, tri vrste lipe i slično – kaže Savić, dodavši da se često pominje da je Fruška gora mesto sa najvećom koncentracijom lipe, što jeste tačno, ali razlog tome su ljudske aktivnosti u prošlosti.
Drvo sa Fruške gore se eksploatiše nekoliko stotina godina, a Dragiša kaže da je nekada šuma vladala celom Fruškom gorom, sve do polovine Srema i na severu do Dunava.
– Fruška gora se prostire na 130.000 – 140.000 hektara, a Nacionalni park zauzima praktično samo vrhove planine, i pod zaštitom je oko 27.000 hektara. Sve je ovo nekada bila nepregledna šuma, koju su ljudi počeli da krče doseljavanjem na ove prostore zarad poljoprivrednih površina, gradnje kuća, sela, voćnjaka, vinograda. Malo po malo, šuma ode, a ostali su samo vrhovi, koji su na kraju ciljano i zaštićeni u formi Nacionalnog parka, ne bi li se bar to prirodno bogatstvo najviših delova sačuvalo. Kada pogledamo kroz istoriju, Fruška gora je praktično posečena više puta, a ako se ostavi prostora da se priroda sama obnavlja, lipa mnogo brže raste iz korena za raziku od ostalih vrsta, jer ima jaču izdanačku moć od drugih drvenastih vrsta, te je zato počela da preuzima stanište i dominira područjem – priča naš sagovornik.
Pored šumskog ekosistema, Frušku goru krase livade i stepe, staništa koja su izuzetno vredna za opstanak specifične vrste flore i faune.
– Živi svet se odlikuje izuzetnim bogatstvom, što nije za čuditi, jer je sama pozicija Fruške gore idealna za to. Cela planeta je podeljena na biogeografska područja, a kod nas u okolini imamo ih četiri, panonsko, mezijsko, dacijsko i ilirsko. Fruška gora se nalazi na četveromeđi ta četiri biogeografska područja i svako karakteriše specifičan živi svet, a svaki od njih daje svoj uticaj. Fruška gora spada u submediteran, te ima veliki broj vrsta koje su tipično mediteranske. Na primer, kada ljudi šetaju Nacionalnim parkom, navikli su da vide kostriku. Ona je široko rasprotranjena, ali nije uobičajena u ostalom delu Srbije niti uopšte u centrlnoj i severnoj Evropi i inače je mediteranska vrsta – kaže Dragiša.
Bogatstvo faune ogleda se u 10.000 vrsta, što zvuči mnogo, ali biolog Savić kaže da to i nije tako mnogo. On kaže da tu živi oko 60 vrsta sisara, a neke od značajnijih su tekunice i slepo kuče kao zaštićene vrste.
– Takođe, prisutna je i divlja mačka, dok je nekada bilo i vukova, ali zbog preguste naseljenosti, može da se desi da eventualno samo odnekle zaluta. Poslednji primer uočen je pre nekoliko godina, kada ga je naša kamera zabeležila u okviru ograđenog lovnog područja, pre toga, ima bar 20 godina – kaže Dragiša Savić, dodavši da su od sisara na Fruškoj gori zabeleženi kuna, jazavac, zatim 19 vrsta slepih miševa i raznih drugih glodara, a ima i mnogo šakala.
Na prostoru Nacionalnog parka uočeno je 220 vrsta ptica. Zanimljivo je istaći velike kolonije pčelarica, no tu su i laste bregunice. Prisutne su i 24 vrste vodozemaca i gmizavaca, dok riba nema, jer nema reka. Doduše, Dragiša kaže da se ovde nalazi petnaestak veštačkih jezera, i te akumulacije su većinom poribljene ili se sama priroda za to pobrinula. Većina faune pripada beskičmenjacima, a vredno je spomenuti oko 2.000 vrsta leptira, 350 vrsta paukova, oko 150 vrsta skakavaca.... Naš sagovornik kaže da je to samo podatak koji su istražili na terenu, dok mnoge grupe još nisu otkrivene i istražene, te tu ima još i te kako posla.
– Velika je populacija srna, divljih svinja, a do pre 20 godina, evropski jeleni su bili istrebljeni sa Fruške gore. Zato smo realizovali projekat reintrodukcije, kada smo u ograđeni deo pustili 37 jedinki kupljenih u Mađarskoj. Tako smo u proteklih 15 godina bili bogatiji za 300 do 400 novih jedinki, i deo je pušten u prirodu, a deo je premešten u druge delove Srbije. Od nedavno imamo i evropske bizone, i oni nikada neće biti na slobodi, a jedan od razloga je bezbednost posetilaca, s obzirom na to da su mužjaci agresivniji za vreme parenja, te su više turistička atrakcija – ističe Savić.
Odselili se orlovi krstaši
Zanimljivo je da u okviru NP „Fruška gora” ima 30 vrsta ptica grabljivica, a na spisku se vode i četiri vrste orla: belorepan, kliktavac, krstaš i patujasti orao. Dragiša Savić kaže da smo do pre pet godina imali dva gnezda orla krstaša u Nacionalnom parku, ali oni su se odselili.
– Niko ih nije oterao, to je trend među pticama u poslednje vreme, pa se tako i krstaši izmeštaju na otvorena staništa. Danas imamo 10 do 15 parova, jedan je blizu Dunava, te je moguće da se opet vrate. Upravo zbog njih imamo već 20 godina hranilište, kada u zumskim mesecima odnosimo leševe životinja radi zimske prihrane i njihovog zadržavanja, odnosno preživljavanja tog nepovoljnog perioda. Nakon zime, oni sami počnu da love i tada prestaje i zimsko hranjenje.
Invazivne vrste su problem svuda, pa i u ovom zaštićenom području. Biolog se priseća azijske bubamare koja je pre dvadesetak godina stigla kod nas.
– Agresivne su i potiskuju domaće vrste bubamara, te smo imali pre nekoliko godina eksploziju njene populacije, ali evo sada se polako to stabilizuje, što znači da priroda to ipak na kraju reguliše. Ambroziju je takođe nemoguće ukloniti – kaže naš sagovornik.
Što se tiče gljiva, generalno je Srbija slabo istražena, ali Fruška gora je za razliku od većeg dela Srbije, odlično istražena, tvrdi Savić.
– Za proteklih 10 i više godina, 2.250 vrsta gljiva sam lično registrovao, a sigurno je njihova brojnost veća. Englezi su izračunali da, ako pomnožiš broj biljaka na datom području sa brojem pet do sedam, dobićeš kolika je tu njihova brojnost – ističe Dragiša.
U okviru Nacionalnog parka, zaštita se odvija na tri nivoa. Biolog Savić kaže da je u prvoj zoni zaštite koncentrisano pet odsto područja. U prvom stepenu zaštite ne sme ništa da se radi, niko ne sme da uđe, samo uz pratnju i dozvolu. Veći deo nacionalnog parka je drugi stepen, u okviru kog su dozvoljene različite aktivnosti.