Roditeljstvo novog doba stvara male egocentrike
Iako veoma podseća na ČOS, koji je takođe predviđen da bi se pričalo o problemima koji učenicima zaokupljaju misli ili deluju na njihove emocije, a zatim se zajedno predložila rešenja, danski Klašen Tid, u javnosti poznat kao čas empatije za uzrast između šest i 16 godina, potegao je pitanje treba li sličan predmet uvesti u naše škole, budući da je odsustvo saosećanja mogući razlog za sve češće vršnjačko nasilje.
Ogovaranje, socijalno isključivanje i zadirkivanje najviše tište i mlade Dance, s tim što zajedničkim raspravama takve situacije saseku u korenu, pa su među njima retki slučajevi zlostavljanja i fizičke agresivnostim. Mogu li naša deca da “uđu u tuđe cipele” pitanje je na koje je odgovor pokušala da nađe pedagog OŠ „Petefi Šandor” Elvira Stefanović.
– Smatram da ne treba sve rasparčavati jer je empatija umeće koje se neguje u mnogim elementima svakodnevnog života, pa i obrazovanja – kaže Elvira Stefanović. – Ona je inkorporirana u same predmete, na časovima srpskog jezika vrlo očigledno preko književnosti, na građanskom vaspitanju i veronauci putem razmišljanja o univerzalnim ljudskim vrednostima, ali se i na nastavi fizičkog može razgovarati o tome šta se događa ako ne pazimo na drugog.
Empatija ima nekoliko nivoa i ne podrazumeva samo saosećanje, ističe sagovornica.
– Važna stvar takođe jeste razumeti sebe, a to ne umeju ni mnogi odrasli ljudi: ko sam ja, zašto me ovo povređuje, zašto mi je teško, kako se sada osećam... – dodaje ona. – Nekako smo se i civilizacijski više okrenuli ka akademskim znanjima. Danas je roditeljima važnije da dete ume da čita i piše pre upisa u prvi razred, što, naprotiv, nije zahtev škole, nego da razvijaju njegove komunikacijske veštine i emocionalnu inteligenciju.
Kako kaže, psiholozi i pedagozi saglasni su u tome da se iz roditeljstva novog doba rađaju sve egocentričnija deca, centar kosmosa, usamljeni mali pojedinci koji nemaju osećaj za druge.
– Ipak, svi kao ljudska bića imamo potrebu za blizinom drugih, ali zaboravljamo da kontakt može da boli – dodaje ona, a kako bi to objasnila đacima, često se posluži alegorijskom pričom o ježevima, koji, da bi preživeli zimu i zgrejali se, moraju da se zbiju jedni uz druge. – I deca treba da nauče da nađu zajednički prostor, a da jedno drugo ne povređuju, kao što ne treba bežati od konflikta. Naravno, ne govorim o ekstremnim situacijama, već o dobroj prilici da iskažemo sebe i čujemo drugu osobu, i u školi, i kod kuće, i na Jutjub kanalima, koji su danas njihov prozor u svet.
Na pitanje kakvo ponašanje bi moglo biti upozorenje, Stefanovićeva odgovara da to zavisi od situacije i uzrasta, te bi bilo pogrešno generalizovati, mada nedostatak kajanja ili nedejstvo kazne ili pohvale mogu da budu elementi nečeg ozbiljnijeg.
– Dete predškolskog uzrasta ne ume da sagleda perspektivu drugoga. Klasičan primer iz razvojne psihologije je kada mališan kaže: „Vidi, Mesec ide za mnom.” Ako bi se takvo viđenje zadržalo u kasnijem dobu, i posle upornog rada sa detetom, ono bi bilo signal za uzbunu – dodaje.
Nakon dve decenije rada u osmoletki sa preko 1.500 đaka, primećuje da su njihovi ekscesi, iako vrlo različiti, najčešće nepromišljen čin, bez sagledavanja posledica svojih postupaka, a da se sve više dešavaju na društvenim mrežama jer je to prostor gde su najslobodniji, bez kontrole, i tu popuštaju sve granice.
S. Milačić