„DNEVNIK” NA PALIĆU: UZBUDLJIV PROGRAM NA FESTIVALU EVROPSKOG FILMA Laureati opravdali status
Filmova na Paliću ove godine biće 156. Drugo dana festivala dovoljno je za jednog čoveka bilo videti dva - ”Toksično” Saule Bliuvajte i ”Dva tužioca” Sergeja Loznice - pa da se zaključi kako je program više nego kvalitetan.
”Toksično” rediteljke iz Litvanije je pobednik prošlogodišnjeg festivala u Lokarnu i zanimljivo je bilo videti je uživo, koliko fizički liči na svoje junakinje Mariju i Kristinu. Moguće da je Saula Bliuvajte svoj prvenac i snimala na osnovu bar dela proživljenog iskustva, ali svakako on nudi jedan autentičan filmski jezik i umetnički pogled na odrastanje u nečemu što podseća na predgrađe, u porodicama kojima fali bar jedan član uobičajene roditeljske strukture, a devojke nemaju ni brata ni sestre.
Marija i Kristina se upoznaju u tuči, na ulici, a vrlo brzo sprijateljuju kroz nastojanje da pobede na konkursu manekenske škole. To podrazumeva nejedenje, dovijanje kako da se nađu pare za fotografisanje, retke trenutke u kojima se smeju, ili provode sa vršnjacima. Obično žicajući od nekog starijeg da im kupi piće, ili provodeći vreme na nečemu što samo liči na teren za košarku.
Duboka socijalna drama, psihološka, sa elementima i ljubavne priče, jer dve devojke kroz sazrevanje pokušavaju i seksualno da se ostvare, polako, ali sigurno briše sve naizgled napadne slojeve o siromaštvu, bedi, mogućoj eksploataciji žena i bezizlaznosti nekog tamo levog sveta, u odnosu na ono čemu one teže, što predstavlja jedan model sa slike - bogastvu, sigurnosti, žurkama. Ispod tih slojeva pojavljuje se topla nota podrške, razumevanja koje devojke razvijaju među sobom. Film ”Toksično” tako postaje nešto potpuno suprotno onome iz naslova, jedno zdravo, emotivno mesto u kojem ljudi, pa i gledaoci filma mogu da porastu.
Pored sjajne glume dve mlade nade Jeve Rupikajte i Veste Matulite, u filmu se izdvaja fotografija Vitautasa Katkusa sa postapokaliptičnim pejzažima ljudskog društva tamo negde, posebno izraženim kontrastima između mladih devojaka i starih, trošnih materijala od kojih su izgrađena njihova staništa. Film sadrži i svojevrsne vitalističke prikaze dešavanja, poput vožnje kartinga po dvorištima dva mladića iz komšiluka, ptičje perspektive mladih devojka na kastingu u redu koji krivuda kao zmija, kadrova koji odvlače pažnju gledaoca u jedan poptuno drugi, mezafizički plan.
Cvetkoviću „Lifka”
U centru pažnje drugog dana 32. festivala evropskog filma Palić bio je glumac Svetozar Cvetković, kojem je uručena nagrada ”Aleksandar Lifka” za izuzetan doprinos evropskoj kinematografiji, u kategoriji domaćih stvaralaca. Cvetković je mnogo govorio o svom odnosu prema glumi, sceni, kao jedinom mestu bunta, slobode govora i izraza. Pohvalio je i Fakultet dramskih umetnosti Beograd, gde su ponikli brojni laureati ne samo nagrade koja nosi Lifkino ime, nego i postignuća na drugim značajnim mestima kulturnog života. Za njega je, takođe, samo bilo govora hvale kao umetnika, čoveka, a u poslednje vreme producenta koji neguje umetnički, a ne komercijalni potencijal novih generacija filmskih stvaralaca.
”Dva tužioca” autora upravo nagrađenog ”Lifkom”, ilustrovao je zašto je Sergej Loznica važan. Njegov film u neobičnom, TV formatu slike, na besprekorno estetizovan način u pogledu kamere, dramatrugije, glume, ekranizuje priču koju kao da je pisao neki veliki mag ruske literature. Mladog tužioca u poseti lokalnom zatvoru zavlači uprava kako ne bi došao do jednog od zatvorenika, koji ima pravo na posetu koju je tražio. Istrajan, on ipak dolazi do njega, samo da bi saznao da se nad političkim neistomišljenicima NKVD (policijska struktura u vreme Sovjetskog Savza, posebno zloglasna za vreme vladavine Josifa V. Staljina) sprovodi nasilje kako bi došla do prinudnih priznanja o nepostojećim i, naravno, nepočinjenim delima, nakon čega ih zatvara, a vrlo često i lišava života. Naivan, u stvari vrlo uveren da kao čovek i pravnik mora da istraži stvar do kraja, odlazi u Moskvu, kod glavnog tužioca, kako bi mu podneo izveštaj. Na putu tamo, u vozu sreće čitavu plejadu ljudi iz naroda, a u tužilaštvu upoznaje i glavnog tužioca, koji mu nudi podršku, ali po povratku nazad čega ga čitava tortura mehanizma kojem je odlučio da se usprotstavi.
Film ”Dva tužioca” izuzetno snažno opisuje ljudsku nevolju u potrazi za pravdom, kao i one koji su na drugoj strani, zločince i načine na koji oni vladaju. Stiče se snažan osećaj zarobljenosti u apsurdizmu političkog sistema kao nepremostivog niza birokratskih prepreka zbog kojih se ne vide ni dželati, a ni žrtve. Otud i osećaj da je Sergej Loznica u ovom filmu nešto poput Franca Kafke.