MIRJANI D. STEFANOVIĆ I ĐORĐU MATIĆU URUČENA NAGRADA „SRETEN MARIĆ” „S Marićem nije lako razgovarati. Treba se uspinjati”
Nagrada „Sreten Marić” za najbolju esejističku knjigu iz oblasti književnosti i filozofije uručena je juče u Matici srpskoj Mirjani D. Stefanović, redovnoj profesorki u penziji sa Odseka za srpsku književnost Filozofskog fakulteta u Novom Sadu i Đorđu Matiću, književniku i prevodicu, čije su besede, uz zahvalnost za priznanje, donele i lična svedočanstva o susretima sa delom velikog esejiste.
Mirjana D. Stefanović nagrađena je za celokupan esejistički, književnoteorijski i književnoistorijski naučni opus, a povodom monografije „Uvod u srpsko prosvetiteljstvo. Predgovor kao poetika”, u izdanju Izdavačke knjižarnice Zorana Stojanovića i Arhiva Vojvodine.
Đorđu Matiću nagrada je dodeljena za knjigu „Spaseni od brodoloma. Ogledi o srpskoj kulturi”, koju je objavio „Orion art”. Podsetimo, ovo bijenalno priznanje ustanovili su 2005. godine Biblioteka Matice srpske i Skupština opštine Kosjerić u znak sećanja na akademika Sretena Marića (1903–1992), književnog stvaraoca rođenog u Kosjeriću i profesora Filozofskog fakulteta u Novom Sadu.
Pozdravljajući laureate, upravnik Biblioteke Matice srpske Selimir Radulović podsetio je na širinu Marićevih interesovanja i posebno mesto koje je u njegovoj esejistici zauzimala poezija. Izbor pesnika kojima se bavio, među njima Helderlina, Lotreamona i Bodlera, svedoči, kako je istakao, o usmerenosti ka stvaraocima u čijem su se delu ukrštali putevi egzistencije i pesništva.
– Pesništvo je za njega isto što i biće. Bez hleba se može, ali ne i bez pesme – naglasio je Radulović, ukazujući i na Marićevu bliskost ideji ponovnog povezivanja poezije i filozofije.
Zahvaljujući na priznanju, Mirjana D. Stefanović govorila je o Mariću kao učitelju kritičkog mišljenja, čiji se stavovi nalaze i u nagrađenoj monografiji, ali i u njenoj nedavno objavljenoj dvotomnoj „Istoriji srpske lirike”.
– Radovi profesora Marića naučili su me kako misliti o nekom književnom delu – kazala je laureatkinja, podsećajući na značaj samostalnog čitanja i preispitivanja knjiga i autora koje svi hvale, ponekad bez dovoljnog razumevanja njihovih stavova.
Objašnjavajući polazišta svoje monografije, profesorka Stefanović vratila se prosvetiteljskom uverenju da zlo potiče iz neznanja i nastojanju srpskih pisaca da obrazuju svoje čitaoce. Posebno su je zaokupljali predgovori kojima su autori i prevodioci otvarali knjige: kome se obraćaju, šta žele da postignu i kako usmeravaju razumevanje dela. U njima je prepoznala implicitnu poetiku žanra i pomoć čitaocu u pristupu književnom tekstu.
Upravo je Marićev način razmišljanja, istakla je, podsticao na dijalog sa knjigom koji donosi i nova pitanja, umesto samo konačnih odgovora.
– S Marićem, kako smo ga među sobom uvek zvali, nije baš lako razgovarati. Treba se uspinjati. Treba stići do te visine razmišljanja – poručila je Mirjana D. Stefanović.
O Matićevoj nagrađenoj knjizi na svečanosti je govoreno kao o otporu zaboravu i svođenju složene kulturne prošlosti na uske nacionalne i ideološke obrasce. Njegovi ogledi povezuju pisce, muzičare i druge stvaraoce, od Dositeja i Njegoša do Desnice i Duška Gojkovića. U tom čitanju tradicije poseban značaj ima njegovo iskustvo trodecenijskog života izvan zavičaja, koje je autoru omogućilo istovremeno udaljen i prisan pogled na nasleđe iz kojeg je potekao.
Matić je u svojoj besedi govorio je o piscima čiji uticaj dugo ne prepoznajemo, iako su na neki način već prisutni u našem stvaralačkom životu.
– Takav autor za mene je bio Sreten Marić – rekao je Matić. – Kada sam krenuo iznova, a u nekim tekstovima i prvi put, proučavati delo ovog neverovatnog intelektualca, kritičara i zapanjujućeg stiliste, otvorio mi se čitav jedan put s postajama sličnosti druge vrste, odjednom lične, na liniji biografskoj i kulturalnoj .
M. S.