okoTVoko: Kako preživeti pubertet bez televizora
Nedavno sam gledao film film „Tinejdžeri”, a njegova tema veoma je zanimljiva.
Samo mi je bilo neobično da se u isto vreme emituje na K1 televiziji i na Hajpu. Iz filma se može zaključiti da britanske tinejdžere ništa ne muči sem ljubavnih jada, a, iako je bilo raznih tema oko „onih” stvari, shvatio sam da je super biti tinejdžer u Velikoj Britaniji. Elem, mnogo polemike se diglo i oko Netfliksove serije „Adolescencija”. Očigledno je da neko mora da napiše „pubertet za savremene roditelje”.
Aleksandar Gajšek je primer divnog tate. Video sam ga u jednoj turističkoj informativnoj emisiji, ali mi je priznao u jednom od intervjua da mu nije prijalo kad mu je dete krenulo da se zatvara u sebe. Treba da se snima što više podkasta i televizijskih emisija o tome kako se preživljava savremeni pubertet i kako je biti otac maloletnog deteta u vremenima Jale, Bube i Desingerice.
Postoje mnogi opasni izazovi za mladu generaciju na Tiktoku i zaista gledamo i slušamo svašta. Setimo se samo izazova na Tiktoku u kojem tinejdžeri leže na ulici dok ne naiđe automobil ili onog u kojem polivaju lice voskom i turpijaju zube. O čemu razmišljaju tinejdžeri možemo saznati mnogo na Jutjubu ili Tiktoku.
Gotovo nijedna televizija ne daje odgovor na pitanja nego se bavi zabavom tinejdžera i podilažanjem njihovim niskim muzičkim strastima. Ali, ne zaboravite - imamo jako pametnu decu i ne treba gledati ekstreme koji se forsiraju na društvenim mrežama i medijima.
Upoznao sam mnogo tinejdžera koje su roditelji jako lepo vaspitali. Upoznao sam tinejdžere koji slušaju muziku Đorđa Balaševića i Miladina Šobića. Žive intenzivno u sadašnjem vremenu nesvesni za to šta će biti sutra. Ali, za mnoge dvadesetogodišnjake, koje poznajem, znam da su raspad Jugoslavije ili „Očajne domaćice” gledali na Jutjubu bez prevoda. Znam koliko znaju. Koliko su postali lekoviti, koliko se druže i vole.
I ja bih ponovo da imam 18 godina. Čini mi se, u odnosu na prethodne generacije, da se ova druži, da izlazi, da se bave sportom, da su drugačiji od prethodnih. I, stoga, ne bih generalizovao ništa o našim tinejdžerima. Kad pomislim na to šta su sve videli na portalima, čuli od muzike i gledali u rijaliti programima, shvatim da su dvadesetogodišnjaci super.
I da, tridesetogodišnjacima danas nije nimalo lako, jer je sav teret odgovornosti u medijima pao na njih. Da mnogo rade, a malo zarade. Zato ja glasam za dvadesetogodišnjake. Oni su generacija koja je odrasla posle ratova i imaju priliku da isprave sve „krive Drine” naše istorije. Oni se lepo druže i na prostoru bivše Jugoslavije i sa strancima. Mi rođeni šezdeset i neke smo pevali „Računajte na nas”.
Rođeni sedamdesetih godina su rasli uz „Bijelo dugme”. Oni iz osamdesetih su pevali sa „Ju rok misijom” pesmu „Za milion godina” i bili moderni kao Dino Dvornik, Bebi Dol ili Oliver Mandić. Generacija devedesetih je rasla uz turbo folk, „Dvesta na sat” i „Idemo na Mars”. Deca novog milenijuma su rasla uz Jutjub i verovatno ni ne znaju da upale televizor. Ali to je i naša nada - da neko neće rasti pod televizijskim zabludama kao što su rasle starije generacije.
Aleksandar Filipović