AJNŠTAJNOVA DVA PITANJA MOGU DA OTKRIJU LAŽOVA Evo kako da proverite DA LI JE NEČIJA PRIČA ISTINITA
Prepoznati da li neko laže nije jednostavno, a znakovi poput izbegavanja pogleda ili nervoznog govora nisu pouzdan dokaz. Jedan viralni savet, koji se neopravdano pripisuje Albertu Ajnštajnu, predlaže dva pitanja koja mogu pomoći da se uoči nedoslednost u nečijoj priči.
Ipak, nema pouzdanih dokaza da je slavni fizičar zaista izgovorio reči koje mu se pripisuju. Sama ideja koja stoji iza viralnog saveta ipak se oslanja na jednostavnu pretpostavku - izmišljenu priču može biti teže održavati doslednom nego prepričavati događaj kojeg se osoba stvarno seća.
Osoba koja laže mora da pamti šta je već rekla, pazi da joj se vremenski sled ne promeni, smišlja dodatne detalje i istovremeno prati reakciju sagovornika. Upravo zato dodatna pitanja mogu povećati mogućnost da se u priči pojave nedoslednosti.
Prvo pitanje: "Ispričaj mi tačno kako se dogodilo, korak po korak"
Umesto da osobu odmah optužite da laže, viralni trik predlaže da je zamolite da celu situaciju ponovo ispriča hronološkim redom.
Pitanje glasi: "Možeš li mi tačno ispričati kako se to dogodilo, korak po korak?"
Ideja je da osoba koja izmišlja događaj sada mora da proširi svoju početnu verziju i pritom pazi da se svaki novi detalj slaže sa onim što je već rekla. Upravo tada mogu da se pojave promene u vremenskom sledu, neobične rupe u priči ili detalji koji se međusobno ne podudaraju.
No, važno je naglasiti da zbunjenost ili zaboravljanje detalja sami po sebi nisu dokaz laganja. Ljudsko pamćenje nije savršeno, a stres, umor i nervoza mogu uticati na način na koji neko prepričava događaj.
Drugo pitanje još je jednostavnije
Nakon toga sledi: "Šta se dogodilo neposredno pre i neposredno posle toga?"
Osoba koja unapred pripremi laž često će najviše pažnje posvetiti ključnom događaju o kojem govori. Pitanja o onome što mu je prethodilo ili što se dogodilo nakon njega mogu zahtevati dodatno improvizovanje.
Na primer, ako neko tvrdi da je određene večeri bio na jednom mestu, možete ga pitati gde je otišao neposredno pre toga, kako je tamo stigao ili šta je uradio nakon odlaska.
Ako se priča tokom razgovora značajno menja, to može biti razlog za dodatna pitanja, ali ponovo nije automatski dokaz da osoba laže.
Zaboravite na "sigurne znakove" laganja
Jedna od najčešćih grešaka jeste uverenje da postoji određeni pokret koji nepogrešivo otkriva lažova.
Izbegavanje kontakta očima, vrpoljenje, dodirivanje lica ili nervozan govor često se navode kao znakovi laganja, ali takvo ponašanje može imati niz drugih objašnjenja. Neko može biti izrazito nervozan upravo zato što govori istinu, ali se plaši da mu druga osoba neće verovati.
Zbog toga je korisnije posmatrati ceo kontekst i doslednost onoga što osoba govori nego donositi zaključak na osnovu jednog pogleda ili geste.
Ni profesionalce nije nemoguće prevariti
Ideja da pojedini ljudi jednostavno mogu da "vide" laž takođe može biti varljiva. Čak i osobe koje u svom poslu često razgovaraju sa ljudima i procenjuju njihovo ponašanje mogu da pogreše. Neki ljudi vrlo uverljivo iznose neistine, dok drugi deluju izrazito nesigurno čak i kada govore istinu. Anksiozna osoba, na primer, može zastajkivati, izbegavati pogled ili delovati napeto bez ikakve namere da nešto sakrije.
Zato ova dva pitanja ne treba shvatiti kao čarobni test kojim ćete za nekoliko minuta sa sigurnošću uhvatiti lažova.
Mogu, međutim, biti koristan način da dobijete više informacija. Umesto optuživanja, pustite osobu da govori, tražite da događaj smesti u širi kontekst i obratite pažnju na to da li ostaje priča dosledna. A što se Ajnštajna tiče, koliko god zvučalo privlačno da je upravo jedan od najvećih umova u istoriji smislio trik za hvatanje lažova, tu tvrdnju ipak treba uzeti sa velikom rezervom.