„EJ, SALAŠI“ MAJE UZELAC NA ZATVARANJU FESTIVALA EVROPSKOG FILMA PALIĆ Videti Zvonka Bogdana
Mnogo je lepo biti na Paliću u vreme Festivala evropskog filma. Deluje kao da ste na moru, samo što, na žalost, nema kupanja, osim u obližnjem akva-parku, gde sve pršti od vode i energije mladih ljudi.
Mira Banjac je i ove godina bila rado viđen gost, Duško Kovačević, Svetozar Cvetković, Petar Strugar, Jana Ivanović, Marijana Aranđelović… Bili su tu i brojni inostrani umetnici za koje, kad se proslave na međunarodnoj sceni, budemo ponosni što smo s njima šetali, družili se, gledali filmove na letnjoj pozornici.
Bilo je kuknjave na društvene okolnosti, bilo je povika „ruke su vam krvave“ ka sceni, bilo je smeha kad je laureat „Lifke“, a na kraju i „Zlatnog tornja“, Sergej Loznica pričao o svom filmu veoma raspoložen, za pretpostaviti je, Gorkim listom ili nekim drugim favoritom Palića. Svi su bili puni hvale za producentsku ekipu Ilije Tatića sa Otvorenog univerziteta Subotica, direktore Radoslava Zelenovića i Miroslava Mišu Mogorovića.
Toplo je oko srca kada gosti hvale domaćine, vaš grad, pokrajinu, zemlju.
Najviše od svega, ipak, bilo je filmova. Na samom zatvaranju publika se sticala u dugačkim redovima. Čini mi se i čitava hiljada došla je da vidi film o Zvonku Bogdanu, „Ej, salaši“ Maje Uzelac, koja je iznenadila i publiku, i sebe, režijom filma o nečemu što nije buntovna kultura. Međutim, kako je i sama rekla, možda baš zbog toga, ili uprkos tome, dokumentarac je delovao više nego dokumentarac.
Nastao po scenariju Ivana Kljajića, koji je poželeo da nas provoza kroz pesme Zvonka Bogdana kao da su njegov život i trka kasača. Maja kao da je krenula od ove ideje i uz podršku glavnog protagoniste i nekolicina ispisnika Zvonkovog života, ne predstavljajući nikoga posebno, nego želeći da priča bude tečna, koncentrisala se na ključne „inserte“ – Sombor, Beograd, Novi Sad i nazad, baš na Palić, gde Zvonko i danas u dobrom vinu čuva svoj glas.
I ne samo svoj, nego svojih deda, svojih roditelja, svojih muzičara među kojima je poseban segment filma posvećen Janiki Balažu, čuva glas svojih konja, svih svojih strasti i pesama.
Fotografija Jovana Milinova i montaža Irene Fabri ključni su stilski elementi rediteljskog postupka. Magnetofon i televizor u polju žita, u sred ajnforta i soba starih vojvođanskih kuća, po koja kafana, kovačnica, proizvodnja šešira, tambura i potkovica, osnovni su motivi koji se ponavljaju. U sred njih, kao stena, poput nekog boemskog Džona Vejna, stoji Zvonko Bogdan i priča. Juri, ne zaustavlja se. A sam u jednom trenutku prizna, da je verovao kako će sve da stane i da se vrati staro. Neće.
Nijedna od njegovih pesama nije zaživela u filmu do kraja. Čudnovat postupak. Vredi se zamisliti nad njim.
U publici, svaka pesma je otpevana. Iznutra. Mogao se čuti žamor i opipati emocija.
Kada je izašao na scenu, mogla se osetiti ta neverovatna harizma. Moguće je da će ljudi koji su bili na premijeri pričati svojim unucima kako su videli Zvonka Bogdana, jednog od poslednjih pesničkih bardova 20. veka. Sigurno je da će svi bolje da ga upoznaju kada vide film „Ej, salaši“ Maje Uzelac.