(NE)ZABORAVLJENI: DRAGAN NIŠIĆ, BIVŠI REPREZENTATIVAC VELIKE JUGOSLAVIJE Košarkaš kojem je odbojka omogućila najveće uspehe
U istoriji odbojke na ovim našim prostorima, ime Dragana Nišića ima veliku specifičnu težinu. Nije ovaj neka- dašnji levoruki smečer igrao u vreme kada je „plava četa“ osvajala najvrednije trofeje u planetarnim okvirima, uradili su to posle njega neki mlađi momci, ali je svakako bio jedan od onih koji su im razgrtali i utirali stazu uspeha.
– Moja porodica je, trbuhom za kruhom, iz Bosne stigla najpre u Veternik, a nedugo zatim i Futog, u kojem se, 1954. godine, konačno skućila – počeo je Nišić. – Dve godine kasnije, rodio sam se ja, kao jedan od trojice sinova mog oca Stanka i majke Boje. Tata je iz sela Volari, u blizini Šipova, mesta u kojem i dan-danas postoji fabrika gipsa, dok je mama iz sela Ćusine, udaljenog 25 km od Jajca. Imali su moji roditelji, još dok su živeli u Bosni, žćerle, ali je vladala velika nemaština i sve tri su umrle od dečijih bolesti. Najstariji brat Ljuba je, takođe, rođen u BiH, srednji brat Milan je na svet došao ovde, ali je, nažalost, čitavog života bio paralizovan, dok sam ja bio najmlađi od dece i rođen sam, dakle, u Futogu.
Draganovo detinjstvo nije se mnogo razlikovalo od onog koja su imala ostala deca u to doba.
- Najčešće smo igrali fudbal na ulici, stavljajući dva kamena da omeđe linije gola, a bile su prisutne i obavezne igre vije u žmurke. Imao sam već nekih osam godina, kada sam počeo da kapiram da postoje i neki drugi sportovi sem fudbala, pa smo često umeli da zaigramo i stoni tenis, stavljujući vrata umesto stola. Pamtim i to da je, 1970. godine, u Ljubljani igrano Svetsko prvenstvo u košarci... U Domu kulture u Futogu postojao je televizor, na kojem smo, pre toga, pratili utakmice fudbalskog Svetskog prvenstva u Engleskoj, a onda je stiglo i moje „otkrovenje“ i vidu košarke. Jugoslavija je, dakle, postala prvak sveta, sa sjajnim igračima poput Daneua, Jelovca, Đerđe, Trajkovića i ostalih i ja sam se bukvalno sludio. Ono što sam video bilo mi je jako primamljivo i poželeo sam da se i sam oprobam u tom sportu. Saznao sam da je kod nas bila sala „Partizana“ i u njoj je bio samo jedan koš. Nema veze, išao sam sve češće tamo da se rekreiram s društvom. U istoj sali vežbali su i gimnastičari Jovičić i Aćimović koji su bili odlični, a salu smo zimi grejali jednom pećkom... Čak je o nama računa vodila i baba Mara, koja nam je kuvala čaj kada se dobro oznojimo i, jednom rečju, bili su to divni dani koje sam, eto, zapamtio za čitav život.
Drugari i sam Dragan Nišić su, čak, osnovali košarkaški klub koji je vežbao na tom jednom košu, a utakmice je morao kasnije da igra u Novom Sadu.
Dve sezone u Italiji
U karijeri je Dragan odigrao i dve sezone u inostranstvu, obe u Italiji. „Na poziv Ljube Travice, koji je igrao u Paniniju iz Modene, 1984. godine otišao sam na probu u drugoligašku ekipu – Vikolu, iz jednog mesta u blizini Monce, koja je želela da uđe u elitu. U njoj je bilo dosta stranaca, velika konkurencija i kvalitet, pa smo ušli u najviši rang. Bio sam jako dobro prihvaćen, stekao sam mnogo prijatelja i kasnije, kada sam 1992. godine otišao da živim u Italiju, mnogo su mi pomogli. Nisam ostao u tom timu, jer sam želeo da mi malo povećaju platu, na kraju su i pristali, ali se nismo dogovorili. Ponovo me je zvao Travica, da dođem u klub Termomek, drugi pored Petrarke iz tog grada, takođe drugoligaša. Premišljao sam se, iste pare su te 1987. godine mogle da se zarade i kod kuće, ali sam prihvatio poziv i odradio jednu sezonu”, prisetio se Nišić, koji je deo karijere u Vojvodini okončao posle 12 godina. Osim dve godine u Italiji, jednu sezonu odigrao je i za sarajevsku Bosnu.
-Klub se zvao Partizan i tako je bilo dok nisu izgrađene škole „Miroslav Antić“ i „Desanka Maksimović“, u kojoj su napolju postojali normalni tereni i koševi. Tu je uvek vladala velika gužva, a košarka me je sve viže uvlačila pod svoje skute. Toliko, da sam često i uveče odlazio da treniram sam. Nastavnik fizičkog Dejan Bjelić video je koliko smo zavoleli taj sport, pa nam je bio i trener, iako je sam akitivno igrao fudbal. KK Vojvodina tada je igrala u Prvoj saveznoj ligi, Spens još nije ni postojao, pa su igračice i igrači trenirali u staroj sali Kabela. Tada sam već trenirao s juniorima Voše, trener nam je bio Vistika Tot i shvatio sam da što više budem trenirao, postajaći sve bolji. Igrali smo i u srednjoj Građevinskoj školi, koju sam pohađao, i pamtim da smo, čini mi se 1975. godine, učestvovali na Školskoj olimpijadi u Zrenjaninu. Bili smo baš dobri i stigli do finala, u kojem smo se sastali s gimnazijom „Koča Kolarov“ iz tog grada. Imali smo sjajnu ekipu, ali smo izgubili s tri-četiri poena. Za Zrenjanince je nastupao i Goran Knežević, kasnije dokazani košarkaš, čak i u jugoslovenskim okvirima.
Kako je tu odbojka uspela da se ušunja u Draganovo srce, otkrio nam je on sam.
- Nisam odbojku igrao čak ni u školi, ne znam zbog čega, iako je bila neka nastavnica Mira koja je iz sveg srca gurala taj sport. Futog je bio prilično dobar na školskim prvenstvima, ali sam uporno bio posvećen košarci. Sam sam pravio planove treninga, trčao, smišljao vežbe i uvek me je krasila besprekorna fizička pripremljenost. Uvek sam razmišljao na taj način da treneri mogu da ti pomognu, nekada i odmognu, ali ne mogu da treniraju umesto tebe, a ja sam jako voleo da radim. Bio sam uporan, a u mom kmšiluku živeo je Steva Vujasinović, odbojkaš, koji mi je, jednom prilikom, predložio da dođem na odbojkaški trening. Kako ću, mislio sam, kada volim do ludila košarku... Već sam bio visok preko 190 cm, levoruk, da bi mi Steva rekao: „Pređi ti na odbojku, brzo ćeš da postaneš reprezentativac“.U mojoj glavi je proradio neki crv, dve noći nisam spavao i rešio sam, maja 1974, da odem na šljakasti teren Metalca i isprobam i taj sport... I počeo sam uporedo da treniram i odbojku i košarku.
Već posle dva meseca, Nišić je bio pozvan u Sombor na školu odbojke, na kojoj su se našli talentovani momci njegovog uzrasta.
Troje dece, petoro unučadi
Dragan je otac troje dece. S prvom suprugom ima sina Nikolu, rođenog u Sarajevu i ćerku Jovanu, a drugu ćerku Milicu dobio je s drugom suprugom, koja je mlađa i pohađa treći razred gimnazije “Svetozar Marković”. „Od dvoje starije dece dobio sam petoro unučadi. Nikola, koji s porodicom živi u Italiji, ima Sofiju, Viktora i Petru, dok je Jovana mama Agate i Alisije i takođe živi na Apensinskom poluostrvu. Svoju decu nikada nisam terao da se bave sportom, oprobali su se u njemu, ali su otišli drugim putevima. Zanimljivo je da sam prvo dete dobio kada sam imao 23, a Milica se rodila kada sam navršio 53 godine”, s osmehom na licu kazao je Dragan Nišić.
Tamo su s nama radili stariji igrači, budući potencijalni treneri, koji su nas obučavali, jedan po jedan, odbojkaške elemente. Posle toga odigrao sam polusezonu za Metalac, kada mi je stigao poziv da pređem u Vojvodinu. Bilo je to 1975. i tada sam išao uživo da gledam utakmice Evropskog prvenstva u Beogradu... Razmišljao sam da li ću i ja tako, nekada, da igram za našu reprezentaciju, da pobeđujem u državnom dresu, slušam himnu i stignem do neke velike medalje. Svi mi koji se sportom bavimo, sanjamo takve snove, ali ih samo odabrani dosanjaju, drugi u tome ne uspeju. Elem, u Vojvodini je tada bila smena generacija, pa su od starijih u klubu bili Rajačić, Klać, Timotić, Buca Galešev i Steva Vujasinović, dok su od mlađih njen dres nosili Brane Terzin, Miša Potran, Danilo Bjelić... Brzo sam se uklopio u tim, a već posle godinu dana, pravo ni od kuda, ušao sam u juniorsku reprezentaciju, čiji je trener bio Darko Kalajdžić. Nastupili smo na Balkanskom prvenstvu, a ja nisam bio samo među 12, već sam nastupao i u postavi.
Vojvodina je 1976. osvojila prvi veliki trofej u istoriji kluba, podigavši pehar namenjen pobedniku Kupa Jugoslavije.
-Pre toga sam povredio meniskus i, pred početak takmičenja, morao sam na operaciju. Operisao me je dr Gusman, a za mene je to bila prava tragedija, jer nisam nikada ranije išao kod lekara. I pre same operacije, rekao sam doktoru da želim što pre da se oporavim i pitao ga šta treba da radim. Odgovorio mi je da, ako budem mogao, posle narkoze pokušam da stanem na noge i, ako uspem u tome, biće super. Tako se i dogodilo: nisam uspeo da podignem nogu odmah, ali bio sam uporan. Na štakama, iako mi je iz rane curila krv, otišao sam do toaleta. U bolnici sam bio jedan dan, a prilikom povratka sanitetom u Futog, zamolio sam ljude da ne stanu ispred moje kuće, nego na uglu, pošto mama i tata nisu ni znali da sam bio na operaciji, pa da se ne bi šokirali. Posle 24 dana od zahvata igrao sam već prijateljsku utakmicu, zahvaljujući ludačkom vežbanju kod kuće. Kad čovek to dovoljno želi, ništa nije nemoguće. Na turniru Kupa nisam bio u postavi, ali sam igrao i učestvovao u njegovom osvajanju.
Veliki međunarodni uspesi dogodili su mu se 1979. godine, kada je Jugoslavija trijumfovala i osvojila zlato na Mediteranskim igrama u Splitu. a kasnije, iste godine, ponovo joj je pripala bronzana medalja na Evropskom prvestvu u Francuskoj.
– Bio sam prethodno na odsluženju vojnog roka i, u velikoj meri zatečen, dočekao sam objavljivanje šireg spiska reprezentativaca. Jesam puno trenirao i igrao dok sam bio vojnik, ali… Selektor je bio Drago Tomić, a njegov pomoćnik Taki Džikov iz Skoplja i otišao sam na pripreme u Ohrid. Bila je to velika čast, ali i izazov, nešto što čovek može samo da sanja. Našao sam se u timu i na Igrama, na kojima smo,iako su na njima učestvovali Italija i Francuska, bez većih problema stigli do zlata, počistivši prosto sve rivale. Atmosfera u grupi u Šibeniku bila je sjajna, a još puno bolja na finalnom delu koji je igran u Splitu. U ekipi su bili Bogoevski, Lozančić, Vinko Dobrić i ostali momci, a onda je usledilo Evropsko u Parizu. Sanjao sam na javi, jer sam, samo četiri godine ranije, na EP u Beogradu imao fantaziju da zaigram na tako velikom prvenstvu u dresu reprezentacije, a sada mi se to dešavalo.
Otišla je Jugoslavija u Francusku, kako Nišić kaže, a da niko nije ni znao da treba da učestvuje na prvenstvu Starog kontinenta.
- Jednostavno, odbojka u to vreme nije bila popularna ni približno kao košarka, fudbal, rukomet ili vaterpolo i, u skladu s tim, ispraćeni smo na šampionat. Grupu smo igrali u Nantu, zajedno s Rusima, strašnom ekipom sa Savinom, Zajcevom, Salivanovim i ostalim asovima. Smatralo se da, ako im neke uzme set, može da se raduje kao da je pobedio u utakmici, takvi su bili. Protiv takvog rivala smo, mimo očekivanja, vodili s 2:1 u setovima i u četvrtom setu stekli prednost od 13:11, dakle, samo dva poena delila su nas od senzacije. Ipak, izgubili smo s 3:2, a onda pobedili solidne Mađare, a ja sam u tom susretu dosta vremena proveo na terenu. Bili smo drugi u grupi, pokazujući da možemo da dobijamo i najveće svetske sile. To smo konačno dokazali u prepunoj sali “Pjer de Kuberten” u Parizu, u susretu koji je odlučivao o osvajaču bronze, kada smo ih “oprali” s 3:0. Po meni, ta medalja bila je i vrednija nego ona iz Beograda, a kod mene su nastale neopisive emocije, teško rečima opisive. Bilo je veliko uzbuđenje, čudo, komešanje u duši, suze u očima…
Ipak, nije Nišić imao tu čast da zaigra i na Olimpijskim igrama u Moskvi, naredne 1980. godine.
- Posle Francuske, došlo je do promene selektora, pa je Draga Tomića nasledio Lazar Grozdanović. Tomić je kasnije postao prvak države sa VGSK-om iz Velikog Gradišta, imao je specifičan način rada, a Grozdanović se opredelio da u timu ima četvoricu dizača, pa sam ja ispao iz tima. Nikome ništa ne zameram, verovatno je bilo i nekih drugih stvari prilikom te smene, tek nisam video Olimpijadu i to mi je ostao veliki, ali nedosanjan san. Voleo bih da sam bio u Moskvi, ali na to nisam mogao da utičem – završio je Dragan Čiča Nišić, nosilac nacionalnog priznanja i čovek koji je s Vojvodinom ostvario prvi internacionalni uspeh, osvojivši treće mesto u evropskom Čelendž kup u Lihtenštajnu 1983. Danas je predsednik Skupštine OK Vojvodina, što je za njega velika čast i trudi se da pomogne najviše što može i tako se barem malo oduži klubu za sve ono što mu je on u životu omogućio.
Aleksandar Predojević