INTERVJU: DRAGOMIR ZUPANC, UMETNIČKI DIREKTOR DANA SLOVENAČKOG FILMA: U znaku mlađih autora sklonih inovacijama
Dvanaesta revija „Dani slovenačkog filma”, koja će biti održana od 14. do 17. maja u Kinoteci, predstaviće ono najbolje što trenutno ima sve uspešnija kinematografija iz ove zemlje, čiji autori i autorke osvajaju nagrade na prestižnim evropskim festivalima.
O onome što nas čega na predstojećoj reviji razgovarali smo sa umetničkim direktorom Dana Slovenačkog filma – Dragomirom Zupancem.
Da li ste zadovoljni razvojem revije u ovih nešto više od deset godina?
– Revija Dani Slovenačkog filma postala je prestižna manifestacija po plasmanu i načinu organizacije predstavlja- nja filmova zemalja Evropske unije. Prednost naše revije je što se u celini ostvaruje preko članova Društva Sava, onih sa profesionalnim iskustvom u oblasti filma i medija, tako da se uz saradnju sa Slovenačkim filmskim centrom i stalnom vezom sa Festivalom Slovenačkog filma program u celini stvara i realizuje za Beograd i Srbiju, zahvaljujući entuzijazmu i upućenosti Slovenaca odraslih i školovanih u srpskom kulturnom okruženju. Ogromnu pomoć i podršku nam pruža Ambasada Slovenije i Kancelarija za Slovence preko granice i u svetu, a to znači da je uloga revije, da preko filma doprinese uspostavljanju umetničkih i kulturnih veza između dve države.
Dani slovenačkog filma ove godine predstavljaju raznovrstan stilski i žanrovski repertoar; koji filmovi su vama posebno dragi iz ovogodišnje selekcije?
- Uvek smo se trudili da selektujemo filmove sa tipično slovenačkim temama, reprezentativnim i po načinu i sadržaju, od klasičnih igranih i dokumentarnih, do kratkih formi, da pružimo gledaocima i filmskim poznavaocima priliku da odgledaju ostvarenja mlađih autora sklonih inovacijama i eksperimentu. Izdvojio bih „Nestašne devojke“ Urške Đukić, „Fantasy“, Kukle i kratki „Haski“ Lane Berger, i to ne samo po broju osvojenih Vesni na FSF u Portorožu, nego zbog pripadanja „novom“ talasu rediteljki na filmskoj sceni Slovenije. Slovenačka kinematografija posebno neguje tradiciju snimanja filmova za mlađi uzrast, tako ćemo na ovogodišnjoj reviji prikazati „Priče iz čarobnog vrta“, animiranu sagu grupe autora iz Češke, Slovenije, Slovačke, Francuske i dugometražni “Elvis Škorc” Borisa Jurjaševiča, o sazrevanju i spoznavanju okruženja mladog junaka filma.
Festivala će biti, ali filmova...
Kako vidite slovenačku kinematografiju danas u širem regionalnom kontekstu?
– Osim što proizvede, srazmerno svojim kapacitetima, popriličan broj filmova i televizijskih programa, slovenačka kinematografija uspešno nastupa i na međunarodnoj sceni. Filmovi i autori su zastupljeni na svim važnijim filmskim manifestacijama u Evropi i svetu. Na festivalu u Portorožu se ravnopravno takmiče i filmovi iz ostalih regionalnih kinematografija, ako su rađeni u kooprodukciji sa slovenačkim producentima i fondom. Takvi projekti omogućuju da se zajedno na odjavnoj špici pojave najbolji glumci, filmski autori iz više oblasti, kao i ambijenti snimljeni na prostorima izvan Slovenije. Na prošlom FSF je tako prikazan film Slobodana Šijana “Budi bog s nama”, Teone Strugar Mitevske “Ja sam iz Titovog Velesa” i Mirjane Karanović “Majka Mara”. Ove godine srpska kinematografija neće imati zajedničke projekte sa regionalnim fondovima i producentima. Uslov je da se uđe sa sredstvima dobijenim na konkursu FC Srbije. Dve godine za redom konkurs za nove filmske projekte nije raspisivan. Festivala će biti, filmova iz Srbije neće.
U jednom od ranijih intervjua spominjali ste da ste upadali i mnogo ranije u kulturni prostor Slovenije, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka, uz druženja sa članovima grupe OHO. Zanimljivo je da će se jedan od filmova u ovogodišnjoj selekciji baviti upravo njima – kakva su bila vaša direktna sećanja o njihovom radu, iz prve ruke?
– Bio sam u prilici da posećujem i delujem u Sloveniji u vreme JRT šeme. TV Beograd je kao medijska kuća tadašnje prestonice imala privilegiju da snima po celokupnom jugoslovenskom prostoru. Imao sam kontakte i informacije šta se dešavalo na kulturnom prostoru Slovenije. Tako sam za više programa snimao i donosio emisije iz raznih oblasti: kulture, nauke, obrazovanja. U nekoliko epizoda serije “Dvogled”, urednika Dragana Babića, predstavili smo nastupe grupe “OHO”. Prva epizoda je snimljena u Kranju i okolini, gde su umetnici intervenisali i stvarali u prostoru a kasnije smo dva-tri puta boravili u Šempasu i beležili aktivnost komune Marka i Marike Pogačnik. Delovi filmova snimljenih početkom sedamdesetih godina koristio je Damjan Kozole, za svoj dokumentarac OHO.
Imajući i to iskustvo u vidu kako ste doživeli sam film i šta vam se u njemu dopalo? Odnosno, kako sagledavate istorijski i kulturološki kontekst u kome su radili sa današnje distance?
– Ponovni susret sa “ohovcima”, za mene je značio povratak u vreme snažnog delovanja konceptualnih umetnika na prostorima ondašnje države, Jugoslavije. Bilo da sam delovao kao urednik filmskog programa SKC-a ili reditelj na TV Beograd, uvek sam nalazio mogućnost i koristio priliku da zabeležim radove umetnika i da sa Dunjom Blažević, likovnom urednicom SKC-a, produciram sada već kultne “Kino beleške” Luca Bekera. Ili da za Kulturnu redakciju RTS-a obiđemo sve centre bivše države, istražimo i zabeležimo instalacije i perfomanse: Raše Todosijevića, Zorana Popovića, Marine Abramović, Neše Paripovića, Toma Gotovca, Brace Dimitrijevića, Gorana Trbuljaka, braće Vranješević, Vladimira Kopicla, braće Šalamun, Milenka Matanoviča, Naška Križnara, Igora Gajstera. Kozoleovo viđenje vremena i prostora podudara se sa iskustvom sa snimanja pre pedeset godina, jer se radi o snažnim individualcima, umetnicima koji su svojim delovanjem i nastupom zauzeli istaknuto mesto u modernoj umetnosti kako na eks jugoslovenskom, tako i šire, u evropskom, jugoistočnom prostoru.
N. Marković