Scena SNP-a puna emocija: PREDSTAVA MARIJE MEDENICE IGRANA ZA BRANKU PAVKOVIĆ – DA NE ODUSTANE
Kada publika uđe u pozorišnu salu, obično očekuje doživljaj koji će ih pomeriti, nasmejati ili naterati na razmišljanje. Ali ponekad teatar ide korak dalje – postaje mesto gde se umetnost i humanost susreću na najdirektniji način.
Upravo takav trenutak dogodio se danas na Kamernoj sceni Srpskog narodnog pozorišta, gde je izvedena monodrama „Neodustajanje“, uz poruku koja prevazilazi scenu – pomoć onima kojima je najpotrebnija.
Višestruko nagrađivani autorski projekat glumice Marije Medenice, tačnije doktorski rad, odigran je u 18 časova, a sav prihod ovog puta namenjen je lečenju novinarke lista „Dnevnik“ Branke Pavković, koja se suočava sa zloćudnim tumorom grlića materice i posledicama dugotrajnog lečenja.
Dakle, publika je večeras bila deo mnogo šire priče od same pozorišne predstave. Prihod od izvođenja usmeren je za nastavak lečenja talentovane Branke, uključujući specijalizovane terapije u Turskoj, genetska testiranja, imunoterapije, kao i troškove putovanja i smeštaja.
– Juče sam pročitala da je reč o humanitarnoj akciji i danas kupila kartu, to mi je bio i glavni motiv da dođem u SNP – kaže naša sugrađanka. – Ranije sam relativno često posećivala teatar, a sada pažljivije biram. Volim da komad ostavlja duži utisak i da me podstiče na razmišljanje, da pošalje poruku, te smatram da bi u Novom Sadu moglo biti i više dobrih predstava.
„Neodustajanje“ kroz intimnu i zakulisnu perspektivu prikazuje život glumice, njene unutrašnje borbe, dileme i pitanje koje stoji u srcu cele predstave – da li dići ruke ili istrajati uprkos svemu, pitanje koje muči i svakog kome je život namerio borbu sa opakom bolešću.
Ona zapravo, otvara pukotine između scene i stvarnosti, ulazeći u profesionalne i lične dileme.
„Volim tvoje svetlo. Volim tvoje mrakove. To su i moji mrakovi... Volim tvoju stogodišnju prašinu i svaku rajsnadlu na koju sam se ubola. I svaku modricu, i poderotinu, i ožiljak. Krivo mi je što nisam i više krvi prolila, eto, toliko je bilo. Žao mi je moje preterane posvećenosti koja nije iznedrila nikakvu vrhunsku umetnost“, samo je jedna od replika koje pogađaju pravo u srž.
Kroz tekst se prožimaju teme žene u umetnosti, uz pritiske svakodnevice, porodične obaveze i stalnu borbu za stvaralaštvo i priznanje.
„Nikad ne kasnim. Ja sam prva na probi, zagrejem se, glas i telo, prva oslobodim šminkernicu kad nagrnu balerine, kosu perem kod kuće, nisam pisala prijavu protiv rekvizitera kad mi je ubacio pikavac u čaj. I kad su mi se svi smejali što su mi se videle gaće, ja sam se isto smejala na svoj račun. Da budem timski igrač! Volim svoj posao i ja sam privilegovana!”, priznaje Medenica na sceni, ubeđujući sebe da ne odustane...