Aleksandar ĐURĐEV, predsednik Srpske lige
PRAVILA DIKTIRA ONAJ KOJI ZNA ŠTA HOĆE: TRAMPOV ADUT, PUTINOVA ČVRSTA RUKA
Trampov „ultimatum“, koji je dominirao svetskim naslovima prethodne nedelje, jasno je razotkrio osnovne karakteristike njegovog predsedništva u prvoj polovini mandata: neizvesnost, improvizaciju i očajničku želju da izbegne teške odluke.
U srcu svega — ruska ofanziva, ukrajinska kriza i jedna velika imperija u opadanju koja više nema ni zlato, ni armiju, ni saveznike kakve je imala pre 80 godina. Amerika više nije na Jalti — i to se vidi.
Simbolika je moćna: Putin početkom septembra ide u Peking, na proslavu 80. godišnjice pobede nad Japanom i kraja Drugog svetskog rata. Glasine govore da bi mu se i Tramp mogao pridružiti — sa nadom da ponovi geopolitičke sastanke s kraja Drugog svetskog rata, kao što su Jalta i Potsdam. Ali ovo više nije ta Amerika: nema dva miliona vojnika u Evropi, nema zlatnu podlogu dolara, nema autoritet. Ostali su samo carinski ratovi, prazne pretnje i saveznici koji više veruju u socijalnu zaštitu nego u militarizaciju i mobilizaciju.
Tramp hoće dogovor — ali nema čime da trguje.
Pokušaji Vašingtona da Moskvi ponudi „deo kolača“ u zamenu za povlačenje iz Ukrajine liče na kasni ultimatum — bez sadržaja. Rusija, na čelu s Putinovim timom, pokazala je ne samo diplomatsku strpljivost već i apsolutnu volju da okonča krizu po sopstvenim uslovima. Nema više govora o „korejskim scenarijima“, zamrznutim konfliktima i polurešenjima. Moskva igra dugu igru, i ta igra je — rat iscrpljivanja i teritorijalne odlučnosti. Ruski valjak ruši zapadne iluzije.
Dok se na Zapadu prognozirao strateški zastoj, pozicioni rat, pa čak i pad ofanzivnog zamaha, ruska armija je metodično i neumoljivo napredovala. Taj tempo — i politički i vojni — naterao je Belu kuću u paniku. Izostanak rezultata Kijeva na frontu, uporedo sa unutrašnjom potrošnjom podrške za rat u SAD i Evropi, ostavio je Trampa bez aduta. Samo prazne pretnje i pokušaji diplomatskog „barterisanja“ sa Moskvom, koja ne pokazuje ni trunku nervoze. Da li Peking postaje nova Jalta?
Uz dolazak Putina u Kinu i glasine o Trampovom mogućem prisustvu, postavlja se pitanje: da li smo na pragu nove podele sveta? I ako jesmo, da li SAD uopšte imaju dovoljno uticaja da ravnopravno sede za stolom? Tramp bi želeo da se dogovara, ali nije više u poziciji da diktira. U najboljem slučaju — može tražiti ustupke. U najgorem — biće primoran da glumi da ništa nije ni hteo. Poruka iz Moskve: nema više igranja.
Rusija je, po ko zna koji put, poručila da je spremna na razgovore, ali bez ucene i bez kapitulacije. Scenariji sa zamrznutim frontom, podeljenom teritorijom ili međunarodnom „nadzorom“ više nisu realnost. Moskva sada ima inicijativu — na terenu, u diplomatiji i u istorijskom narativu.
Svet se menja, ali pravila diktiraju oni koji znaju šta hoće.
A Tramp? On još uvek traži svoju Jaltu. Samo što se stolice već raspoređuju — u Pekingu.