Sporazumom izbegavaju dugotrajna suđenja
U Srbiji je 2009. godine uveden sporazum o priznavanju krivice da bi u Zakoniku o krivičnom pravu iz 2011. godine to postao sporazum o priznavanju krivičnog dela.
Godišnje se u našoj državi između okrivljenih i tužilaca zaključi nekoliko stotina sporazuma o priznavanju krivičnih dela.
Tužilac i okrivljeni mogu sklopiti tri vrste sporazuma: o priznavanju krivičnog dela, o svedočenju okrivljenog i o svedočenju osuđenog. Sklapanjem bilo kojeg od tih sporazuma izbegava se dugotrajno suđenje, ali, po objašnjenju advokata Veljka Delibašića, ti sporazumi mogu imati i skrivene opasnosti. On ističe da, iako je cilj krivičnog postupaka da niko nevin ne bude osuđen, a da učiniocu krivičnog dela bude izrečena sankcija pod uslovima koje propisuje Krivični zakon, na osnovu zakonito i pravično sprovedenog postupka, sporazum između javnog tužioca i okrivljenog nosi izvestan stepen opasnosti da i nevina osoba bude osuđena.
Nesporno je da se sporazumima ubrzava krivični postupak, ali se, smatra Delibašić, postavlja pitanje da li je u tom slučaju uvek reč o pravičnom postupku. Dodaje da se efikasnost ne sme poistovećivati s brzinom krivičnog postupka niti s njegovim konačnim ishodom. Krivični postupak, smatra on, koji je samo brz, a nije pravičan, ne može biti ideal države koja je demokratska i bar elementarno teži da se odlikuje vladavinom prava.
Od sklapanja sporazuma tužioca i okrivljenog korist ima i jedna i druga strana. Koristi od sklapanja sporazuma za javnog tužioca se ogleda u značaju koji priznanje okrivljenog ima za potkrepljivanje navoda optužbe, dok se korist za okrivljenog ogleda u mogućnosti blažeg kažnjavanja. Advokat Delibašić, autor monografije „Sporazum javnog tužioca i okrivljenog”, objašnjava da u takvim slučajevima Tužilaštvo neće morati da prikuplja dodatne dokaze, da troši radno vreme za pripremanje suđenja i prisustvo na glavnom pretresu, koji može dugo da traje, a izbeći će i rizik od neuspeha na suđenju.
– Žrtva krivičnog dela neće se dodatno izlagati neprijatnosti da dolazi u sud i ponovo prepričava događaj koji je za nju veoma mučan, na primer silovanje ili trgovina ljudima – objasnio je Delibašić. – Okrivljeni ima i dodatni motiv – izbegavanje svih troškova koje nosi krivični postupak, a koje bi on morao da plati. Okrivljeni mora da obezbedi dokaze za svoju odbranu, a to znači da mora da angažuje dobrog branioca. Razgovori advokata sa svedocima, proučavanje predmeta, prikupljanje dokaza, izlazak na suđenje – sve to mora da finansira okrivljeni. Troškovi veštačenja takođe padaju na njegov teret. Kvalitetna odbrana je izuzetno skupa, a okrivljeni, po pravilu, nemaju dovoljno novca.
LJ. Malešević
Moguće za svako krivično delo
Sporazum je moguće zaključiti za svako krivično delo. Inicijativa za pregovaranje o zaključivanju sporazuma može poteći od tužioca, okrivljenog ili branioca, dok sud nema nikakva prava u procesu pregovaranja i zaključivanja sporazuma.