JEZIKOMANIJA: Kokteli u Srbiji
Malo ko razmišlja o tome kako se pišu imena stranih koktela dok poručuje piće, ali u jeziku, kao i u baru, postoje neka pravila.
Pravopis srpskog jezika preporučuje da se nazivi stranih pića pišu prema originalu ako su relativno nepoznati, a da se transkribuju ili prevode kada su u govoru već odomaćeni. Tako će „Margarita” i „Mohito” ostati baš tako, jer su poznati, dok će „Whiskey Sour” češće ostati u originalu nego da ga pišemo kao „Viski saur“.
Ovo pravilo ima i estetsku stranu. Nekada transkripcija deluje rogobatno, pa se iz praktičnih razloga zadržava izvorno pismo. Zamislite jelovnik na kome piše „Bladi Meri” umesto „Bloody Mary” – deluje lokalno, ali možda i pomalo neozbiljno u kontekstu modernog bara. Ne daj Bože da ga prevodimo!
S druge strane, kod potpuno stranih i manje poznatih koktela, transkripcija pomaže izgovoru. Gosti će lakše naručiti „Pinja koladu” nego „Piña Colada”, pogotovo ako nisu sigurni kako se izgovara špansko slovo ñ. Isto važi i za „Aperol špric” ( u originalu „Aperol spritz”).
Prevodi su retki, ali postoje. „Bay Breeze” bi u teoriji mogao da se nazove „Morski povetarac”, ali to je više pesnički prevod za jelovnik na srpskom, nego realno ime koje ćete naći u baru.
Da rezimiramo: treba zadržati izvorno ime kada je prepoznatljivo, a prilagoditi ga kada bi gostima izgovor ili razumevanje bili problem. Jezik, baš kao i kokteli, najlepši je kad se pravi sa merom.
N. Mirković