RAZGOVOR SA NOVOSADSKIM POETOM SELIMIROM RADULOVIĆEM, LAUREATOM DRAINČEVE NAGRADE U stopama bledog Galilejca
U minuloj godini objavljene su tri knjige Selimira Radulovića, novosadskog poete, upravnika Biblioteke Matice srpske i glavnog i odgovornog urednika Izdavačkog centra Matice srpske: zbirka poezije Evo, anđela! (u izdanju Lagune), knjiga razgovora s Milošem Jevtićem, To sam ja, Oče, moj i knjiga sabranih pesama S kamenjem, Hristovim, belim (obe u izdanju Narodnog dela iz Beograda).
U ovoj godini izašle su dve knjige njegovih izabranih pesama (O krstu, malom, drvenom i Vrata od starog pruća), te knjiga eseja Za iskrom, nasred mora. Ove knjige usredsređuju jedinstven pogled na pesnički opus jednog od najznačajnijih savremenih srpskih pesnika, čije je stvaralaštvo prepoznatljivo po doslednom istraživanju religioznog iskustva i hrišćanskog pogleda na svet. Za Sretenje ove godine odlikovan je Sretenjskim ordenom prvog stepena predsednika Srbije; u Nižnjem Novgorodu, u Rusiji, uručeno mu je izuzetno priznanje – nagrada Fjodor Mihajlovič Dostojevski, a njegove poetske zbirke donele su mu nagrade Kočićeva knjiga, Todor Manojlović, Dimitrije Mitrinović i pre nekoliko dana Drainčevu nagradu za knjigu Evo, anđela!.
„Evo, anđela!” je peta knjiga u nizu, u minulih pet godina. Što bi se reklo, u vremenu ste dobre berbe…
– Za čitaoca koji ne čita samo očima – čitav moj pesnički vek, s one strane pomodaraca-bezdarnika, staje u sliku nauma da malu senku, koja se zove čovek, uprkos slabostima mnogim, učinim, makar na tren, vidljivom! Tragam, vođen i sokoljen imenom Njegovim, za onim zrnom istine koje je On zasadio ili vaskrsao u meni, s verom da srce skrušeno i uniženo neće odbaciti. Sad se, naknadno, prisećam reči filozofa, koji me gradio u ranoj mladosti – potvrđivanje snage je, odistinski, poslednja i najveća radost. Uz dodatak – kad se istrpi ponoć tuge tad izrasta nova radost srca?
Šta je, zapitajmo, u korenu onog što raduje i podiže dušu pesnika, čuvajući je od iskušavajućeg eha reči koje blistaju poput izlizanih novčića!? Kad se utroba komeša, zbog sitnih nemira, koji se, kao trnje, zabadaju u grubi gustiš krošnje, dušine, on, pod kosim zrakom sunca, kreće k izvoru, sve ćuteć, pa reč, koja se, potom vraća, prihvata i neguje, kao dete, kao semenje, Očevo, zlatno, iz kojeg se rađa pesma. Njegov krst je naša radost! Stoga i pijem s istog izvora, s licem k istoj vodi! I tihujem. Kroz vrata Carstva, Njegovog, podvigom se ulazi!
Jesu li, gospodine Raduloviću, ovo, zaista, oskudna vremena za pesništvo i pesnike!?
– Savremeni umrli čovek, u vlastitoj kutiji samoće, pred vejavicom iskušenja, u kojem se ljubav spram Oca, našega, zamenjuje ljubavlju spram sebe, zaboravlja da, svako jutro, čim ustane, uzme metlu i lopatu – i očisti svoju štalu. Tako bi se, svež, oran, nadisao dobrodošlog i čistog vazduha. To važi i za pesnike. Pred naletom bujice vremena tako čuvaju ono neprekoračivo trepetno osećanje večnosti koje nose u sebi. Krećuć se (i probijajući) upuštenom gustom šumom savremenog sveta neophodno je kloniti se malih grana. One, veli jedan od divnih staraca hrišćanskog Istoka, grebu i bodu. Velike se, pak, pružaju uvis i ne predstavljaju opasnost. Nalik su onom nemom zvuku tišine, u kojem se oseća dah večnoga života, kad, iz Božanskog semenja stvaranja, niče rod, rodljivi, spasonosni, pa noge, očvrsle, osete prisnost staze, Očeve.
Pesnik, istinski pesnik, svakoga časa se suočava s jedinim i jedinstvenim, s pogledom usresređenim ka ontološkoj svesci velikih pevača, hrišćanskog i prehrišćanskog sveta. Forma, veli Sergej Fudelj, izrasta iz smisla, kao kora krastavca iz njegove srži. I dodaje – iz bednog smisla, razume se, izrasta bedna forma. Iz ugla mog pesničkog iskustva reč je o pogotku u središte koji raspršuje mnogoslovna preduverenja jalove postmoderne mozgologije. Stoga i kažem da pesnik savršeno izgrađene forme, bez smisla, biva pesnički nepismen. U potrazi za biserjem ne smemo se zagubiti u buci reči i formom razvaljivati već otvorena vrata pesme.
Usamljen, kao nosorog, istinski pesnik živi o crnom hlebu vlastite izolovanosti, u svetu s mnogo zvanih, a malo izabranih, kao opomena umnoženim majstorima nepotrebnoga, krećuć se stazom, mudronosnom – kad se duša, grejuć, množi, a srce k smirenju hita.
Ima li, danas, uopšte, istinskih pesnika?
– Retki su, danas, pesnici za koje se može reći – kakav mu je bio život takva mu je bila i pesma. Još od studentskih dana, verujem da je ukras večne braće nemačke, Fridrih Helderlin, bio takav. I pesma i život su mi bili istkani od nežne građe, nalik zracima, mesečevim. Njegov stih, na jedinstven način, poseduje punoću i tok sazvučja, u njegovoj pesmi se, očas, glasi gotovo idealno saglasje između njenog semantičkog i ritmičnog sloja, usaglašavajući ih s prirođenim kretom duše. Jednom rečju, niko kao on, s diltajevske tačke gledišta, nije tako suvereno ukrštao, utančanim ritmičkim stilizacijama, dva osnovna tona – onaj koji naglašava i onaj koji spušta dikciju pesme. Još živi u duši, mojoj, eho Hiperionovih reči da je čist i nesavladiv duh čovekov, koji se ne povija pred zakonima prirode. Pesnik koji je dosanjao san o savršenoj pesmi istinski je pevao o srodstvu čoveka sa silom, Očevom. I, istinski, sledio stope bledog Galilejca.
Nismo ni učitelji, ni učenici drugih
Šta bi moglo biti ključno iskustvo vašeg pogleda na savremenu srpsku kulturu?
– Evo jedne pseudodvoumice koja nam je pomogla da izgubimo čitavo jedno stoleće – da li više gubimo napuštajući sebe, nego što možemo dobiti useljavajući sebe u tuđe!? Za čoveka koji je okrenut k Ocu svega, koji nam omogućuje da sačuvamo dar života, koji nas diže i ukrepljuje, koji zna da mi, zapuštena deca zemaljska, makoliko bila marljiva naša baštovanska ruka, ne možemo ništa, ako ne padne kiša i ako se vrt veličanstveni, ozgo, ne napoji vodom, suočenje sa ovom pseudodvoumicom je više nego porazno! Šta hoću da kažem? Da smo zvani i obavezni da idemo svojim putem, ne proseć pred tuđim prozorima, da stvaramo, a ne zajmimo. Nismo ni učitelji, ni učenici, drugih, već učenici Oca, našeg, i učitelji sebi, posvećeni istinskoj službi srpskoj kulturi. Izlazeći iz stanja mističkog očekivanja, odupirući se talasu tuđinštine, neophodno je svoj pogled usmeriti ka srpskoj ideji, kao duhovnom temelju našeg društva, kao leku, spasonosnom, za bolesti komunizma i jugoslovenstva. Nek srpska ideja greje najbolje među nama!
Jednom prilikom ste poistovetili molitvu i pesmu, predočavajući da dišu na isti način…
– Rađanje istinske pesme, podsećam, poistovećujem s kretom oblaka, silnog, dok izliva obilje kapi, kišnih, ili s kretom sunca, radosnog, dok se, izjutra, na nebu utvrđuje! Kao i molitva – i pesma je disanje. Kad čovek diše – živ je. I pesma i molitva čoveka čine živim. I ne samo to. I pesma se, ako je pesma, kao i molitva, može nazvati očima i krilima duše. Ona, kao i molitva, nije stvar pripreme, usredsređenosti, već dar, Očev. Ona nije merljiva udelom pesničkog napora. Pesnik može biti spreman za pesmu, ali je pitanje da li je to dovoljno. Jer, ništa ne biva, kao i u slučaju molitve, bez blagoslova, Očevog. Isto se događa i s ratarom. On obrađuje njivu, ore plugom, seje. Potom, čeka kišu i lepo vreme. Ako sve bude u redu seme će proklijati – i biće plodova. Ali, i on zna da će biti tako samo ako trud, njegov, blagoslovi Otac, naš. Iz tog semena, ako je volja, Očeva, izbiće mladice, izdanci, cvetovi, najposle, plod. Sad bih dodao – iz moje pesme, koja se, u minulih četvrt veka, probija, sa suncem osunčanih proplanaka, svedočeći o sveživoj misteriji pevanja, nedri lik Oca, našega. Ona se uspostavlja kao skrajnuta kuća tišine, s one strane govoreće beskrajnosti. Živeći od tišine ona uspostavlja njenu novu formu. Dar tišine uslov je za dar pesme!
U svakom čoveku je sakrivena makar jedna pesma, kao čuvar našeg dečjeg duhovnog ognjišta. To, naizgled, tiho i nemo lahorenje večno stanuje u nama. Ono nas, uspravlja, duhovno, i ukrepljuje da, pred Njega, stanemo čista srca, osvešteni i isceljeni, da naša istina ne isuši i ne okameni. Eto spasenja! Jer, gde se osili levi gasi se pesma, anđeoska.
Koja su to najneposrednija iskustva koja, danas, u Vašoj zrelosti, određuju Vašu životnu meru?
– Ajmo, redom – život čoveka u materijalnom izobilju nalik je sličici naslikanoj na papiru. Stoga, jedan ruski teolog, najneposrednije, ilustruje njegovu filosofiju kao filosofiju svinjca, s velikim postignućem – sve svinje, gle radosti, imaju pristup koritu s pomijama. To je i razlog što je više zazirao od srebroljubaca, nego od demonoopsednutih, jer se niko od besomučnih nesretnika nije drznuo na ono što je učinio Juda! Nadalje, dva-tri cveta koji, u minulih tri-četiri desetleća, bez ostatka, mirišu u mom vrtu – da se ne razmeće nijedna plot, zemaljska, pred Ocem, našim i da nema čoveka koji se, na ovaj ili onaj način, nije ogrešio. I još – makoliko bio težak krst kojega nosimo, drvo od koga je načinjen izraslo je iz srca Oca, našega! Hvala, takođe, Starcu Josifu Vatopedskom na rečima da je dobro govoriti isto što i srebro sipati, a bragorazumno ćutati isto što i zlato posedovati. To je onaj isti Starac, s očima heruvima, što se sitio pečurkama, crvljivim, govoreći da se treba kloniti crva, unutrašnjih, prhnuv, potom, pod oblak, kao muva, krstonosna. Naposletku, prevarni zapadni (kolonijalni) svet, daveć se, u senkama i zagonetkama, gradeć kuću tuđim trudom, sa zmijama, otrovnim, koja se gnezde, u njegovom srcu, obeležen patologijom svedozvoljenosti (Sveti Dimitrije Rostoveki), obećava utehu, a daje nam žalosti, nevolje i nesreće. Obećava zlato, a nudi blato. Divne li reči, večne, psalamske – rekoh, smirih se i spasih dušu svoju!