BICIKLOM KROZ VOJVODINU: MARTINCI (2) Teraju Božić, ganjaju loptu i čuvaju sećanje na Jovanku i Savu
Spomenik borcima NOB-a i žrtvama fašizma svojim gabaritima nadilazi veličinu Martinaca i slična obeležja po sremskim selima.
Te veličine su spomenici u gradovima poput Rume, Inđije ili Sremske Mitrovice. Odmah je jasno da se ovde nešto baš značajno desilo.
„Ala muku muče Nemci, podigli se Sremci. Ćuprije i ceste ruše, ko da su bez duše! Železničke pruge ruše, pale sve državno! Kliču ‘Živio drug Tito!’ i to vrlo javno!”, piše na jednoj tabli. Na drugoj se pojašnjava kako je u ovom selu 25. februara 1942. počela Martinačka buna kojom je počelo čuveno sremsko ustaničko proleće.
Na masivnom spomeniku nalazi se i metalni reljef koji prikazuje radnike, seljake, studente i borce NOB-a. Pored njega biste mladića i devojke čija imena mi nisu bila poznata. Jovanka i Sava Gabošac.
Jovanka je rođena u porodici Gabošac od oca Žarka Gabošca i majke Milke rođene Parmaković. Osnovanu školu završila je u rodnom selu, a višu tada Mitrovačku Gimnaziju u Sremskoj Mitrovici. U partizane je zajedno sa bratom Savom otišla početkom Drugog svetskog rata. Poginula je 1942. godine u rodnom mestu gde je i sahranjena. Pred streljanje pljunula je ustaškom oficiru u lice. Tokom Drugog svetskog rata cela porodica Gabošac je nestala.
Otac Žarko Gabošac je preminuo još 1924. godine, najstarija sestra Damjanka je ubijena 1931. godine, majka Milka se preudala za drugog čoveka u selu i rodila najmlađe dete, ćerku Nadu Brkić 1932. Prvo je poginuo brat Sava, potom i Jovanka 1942. Majka kada je čula za pogibiju svoje dece skočila je u bunar u dvorištu zatvora u Sremskoj Mitrovici, ali nije uspela da se ubije, Nemci su je izvadili iz bunara, zatim je mučili i na kraju streljali. Cela porodica Gabošac sahranjena je na seoskom groblju u Martincima. Jovanka i njen brat Sava ostaće upamćeni kao dvoje mladih ljudi koji su dali svoje živote za slobodu koju nažalost nisu dočekali.
Sto godina fudbala u selu
Trava na terenu FK Borac 1925 u Martincima bila je podšišana kao da sam došao u neki klubu Engleskoj. I ne čudi, fudbal se ovde igra čitav jedan vek.
Krajem oktobra ove godine promovisana je knjiga „Sto godina fudbala u Martincima“, posvećena veku postojanja i rada Fudbalskog kluba Borac iz Martinaca. Autori izdanja, Miomir Fića Filipović iz Mačve i Sava Grujičić iz Martinaca, sa velikom pažnjom i emocijom zabeležili su priču o generacijama fudbalera, sportskih radnika i entuzijasta koji su tokom sto godina stvarali i održavali klub, ostavljajući dubok trag u istoriji lokalnog sporta.
Događaj su obeležila i sećanja klupskih legendi – Gojka Dražića-Laneta i Miloša Gavrilovića-Ujka, koji su evocirali uspomene na zlatne šezdesete i sedamdesete godine prošlog veka, a posebnu atmosferu unela je frula Radovana Šumarskog, prepoznatljivog po tome što svaku gol i pobedu Borca proslavlja pesmom „Alaj mi je večeras po volji“, čime je odavno postao simbol i zaštitni znak kluba.
Kao partizansko se-lo, posle rata su Martinci bili i rasadnik pokrajinskih kadrova. U Martincima je rođen i Žika Berisavljević, poznati funkcioner iz autonomaškog perioda.
Nedaleko od mesta na kojem su biste Jovanke i Save nalazi se i spomenik Martinčanima koji su poginuli ili pak odlikovani kao Solunski dobrovoljci. Oni su naime kao austrougarski soldati pali u rusko zarobljeništvo i odatle se javili u dobrovoljce na strani Kraljevine Srbije.
Martinci su jedinstveni po još jednom običaju. Reč je o “Teranju Božića”. Naime, na dan pravoslavnog Božića 7. januara momci iz sela a poslednjih godina pridružile su im se i neke devojke, jašu konje i obilaze kuće domaćina koji su ostavili otvorenu kapiju kao znak dobrodošlice.
Đorđe Maricki iz Martinaca, zvani Krdža, u ime organizatora Udruženja „Kanisa” podseća da već šestu godinu zaredom organizuju Teranje Božića:
„Kad smo počeli, pekli smo bika na ražnju, posle se to nešto rasulo, pa sam organizaciju preuzeo sa mojim nećakom i njegovim sinom jer mi je bilo žao da se to ne održi, a mi to volimo. Moj sinovac voli konje, njegov sin, kao i devojčica iz Kuzmina njegova poćerka, svi učestvuju i vole, nadam se da će oni to nastaviti i kad mene ne bude. Imam 70 godina, sećam se ovog običaja još kad sam bio mali, kad sam išao da budem položnik, otac me stavi na konja i odveze me ujutru, a dođe po mene oko podne. Tad je bio običaj da se prate položnici. Pamtim ranije da su momci jahali, išli kod devojaka, a stariji kod rodbine i prijatelja, na centru bi bilo i po 100 ljudi. Nije bilo kao sad da se uveče pravi društvo, više svako kod svoje kuće, a sve ovo preko dana. Nema mnogo konja, ali počeli su mladi ljudi da ih kupuju ponovo, nekih deset godina ih nije bilo uopšte, sad je običaj držanja konja ponovo aktuelan, ima ih desetak u selu. Konj zahteva dosta nege, ljubavi i pažnje, treba ga održavati i terati, veliko je to ulaganje, ali uzvraća ljubav. Čim ustanem, idem da obiđem konje, da ih nahranim, očistim, kupam, da se malo provozam!”, veli starina Krdža.